Brumacija - moje iskustvo (1)

Prva brumacija se dogodila u zimu 2006/2007.

Maja je tada kod nas bila oko 3 meseca, pošto smo je kupili u pet'šopu kao mladunca od 3.5 cm. O brumaciji nisam ni razmišljao jer je posuda u kojoj je živela bila sasvim dovoljna da u njoj prezimi u stanu. Međutim koleginica se selila i nije imala gde da smesti svoje dve, četiri godine stare crvenouhe. Izvrsno sе brinula o njima, sa puno brige i ljubavi, ali je rešila da ih da nekome kod koga će imati prostraniji smeštaj.



Јеdva sam dočekao da ih preuzmem, ali proleće je bilo daleko. Adekvatan smeštaj na brzinu nisam smislio, niti mi se pravio džumbus u našem malom stanu. Pronašao sam potrebne informacije na internetu i osmislio da ih jednostavno brumiram na suvome, van vode. Na to sam se odlučio jer sam tek preuzeo brigu o njima i nisam želeo da im se nešto desi. Imao sam nelagodan osećaj da se neće snaći pod vodom, jer su odrasle u maloj posudi sa toliko vode da nisu mogle slobodno plivati. Takođe sam bio uveren da su, iako največi deo života provode u vodi, crvenouhe ipak tako reptilski građene da mogu provesti duži period vremena van vode. Da je u pitanju neka akvatičnija vrsta koja je više specijalizovana na vodenu sredinu (mekooklopne kornjače) najverovatnije se ne bih odlučio na ovakav potez.

Kada su došle kod nas, smeštene su u plastičnu kadu na koju je prikačena lampom za sunčanje. Jednom dnevno sam im sipao vodu kako bi pile, jele i obavile nuždu. Posle nedelju dana prestao sam im davati hranu. Posle još dve nedelje ukinuo sam lampu za sunčanje, da bi nakon još dve nedelje provele par dana ispred ulaznih vrata, aklimatizujući se na nižu temperaturu. Nakon tih poslednjih dana pripreme stavio sam ih u plastični četvrtasti lavor, sa peškirom na dnu, a ostali prostor do vrha je popunjen starom hartijom. Metalna rešetka je pokrivala lavor odozgo, obezbeđujući svež vazduh, ali i sigurnost od nezvanih gostiju. Tako upakovane smeštene su u magacin pored kuće, koji je ukopan u zemljanu padinu, gde se temperature preko zime nikada ne spuštaju ispod 0 C.



U početku sam ih dnevno proveravao. Kako je sve bilo u redu jednom nedeljno sam ih unosio u kuću na kupanje i pojenje. Zatim se taj međuperiod produžio na dve nedelje, da bi poslednji period bez vode, neposredno pred kraj hibernacije, trajao 1,5 mesec. Težinu im nisam merio, ali vizuelno nisam primetio nikakvu razliku. Od propratnih pojava jedino sam primetio da je krupnija kornjača, posle perioda mirovanja, teže otvarala kapke, što bi se nakon vremena provedenog u vodi sredilo bez ikakvih vidljivih promena na očima.



O primerenosti ovakvog načina hibernacije akvatičnih kornjača kao što su crvenouhe bi se svakako moglo raspravljati. Da je prirodno: nije. Da sam imao najbolje namere: ne dovodi se u pitanje. Koliko im to zaista smeta i da li čak možda ima prednosti nad drugim načinima brumacije je za posebno razmatranje. Znam samo da su, na osnovu onoga što sam zapazio, to dobro podnele. Spavale su celu zimu, a na proleće su se bućnule u prostrani bazen umesto da provedu zimu u stanu u skučenom smeštaju sa stalnim uznemiravanjem oko rutinskog održavanja.

Iduće godine brumirale su prirodnije, i sada nemam osećaj nelagodnosti koji me je pratio prve godine. Šta više, toliko sam uveren u to da im je u krvi brumacija pod vodom, da bih "vodenu" brumaciju primenio i na zdrave mladunce tek preuzete iz pet'šopa.

Aleksandar Stanikić, 2008.