Ishrana kornjača

Životinje, pa i kornjače, po tipu ishrane mogu biti podeljene na herbivore, karnivore i omnivore:
  1. herbivori jedu biljke,
  2. karnivori životinje, a
  3. omnivori i biljke i životinje.


Postoje i različite specijalizacije u ishrani, recimo:
  • piscivori jedu ribu,
  • insektivori insekte,
  • spongivori sunđere,
  • frugivori voće,
  • moluscivori školjke i puževe,
  • folivori lišće,
  • graminivori travu,
  • koprofagi izmet,
  • fungivori gljive.
Nejčešći nedostatak, u kontekstu ishrane kornjača, a i uopšte, je to što se stvari banalizuju.

Tako piscivori, insektivori, spongivori i moluscivori mogu jesti i meso sisara, iako to ne ra
de u prirodi. Herbivori će ponekad pojesti i mesni obrok ukoliko im je dostupan. Omnivori u prirodi mogu imati više ili manje karnivornu/herbivornu ishranu u zavisnosti od trenutnih karakteristika ekosistema, pri odgajanju prihvataju najrazličitiju hranu.

Vodenim kornjačama se pripisuje da im se hrana sme nuditi jedino na kopnu, jer nemaju jezik i pljuvačne žlezde, pa se mogu udaviti ako hranu uzmu na suvom.



Međutim neke vodene kornače gutaju hranu i na kopnu, a kod onih koje to ne čine instiktivni proces gutanja je takav da se ne može završiti bez vode. Naime, kod njih jednu od glavnih uloga pojedinih faza gutanja ima upravo voda, tj. sila usisavanja nastala pokretima odgovarajućeg dela lokomotornog sistema koji hvata i doprema hranu do želuca. Kod kornjača koje gutaju i na kopnu jezik igra ulogu u tom transportu hrane, a ne sila usisavanja, što naravno ne znači da vodene kornjače nemaju jezik. Imaju ga isto kao što imaju i pljuvačne žlezde. Ništa im se neće desiti ako im se hrana da van vode, uzeće je u usta i odneti u vodu da je progutaju.

Često se spominje i to da se kornjačama sme davati samo s
veža (nekuvana) hrana. Zašto? Zna se da kuvanje hrane može olakšati/poboljšati digestiju hrane. Kornjači se u tom slučaju može davati manja količina hrane, a u će vodi biti manje otpadnih materija poreklom od nesvarene hrane.

Smatra se i da kornjače ne mogu svariti šećer i da ga treba potpuno izbaciti iz njihove ishrane. Generalno, što kornjače jedu više biljne hrane sa više celuloze to imaju više simbiontske flore u crevnom traktu, kojoj može smetati previše šećera. Zato kod nekih vrsta kornjača treba ograničiti unos šećera. Previše šećera može stvoriti i sredinu pogodnu za bujanje parazita. Glavni izvor energije za brumaciju pretstavljaju upravo rezerve šećera iz jetre. Zašto onda omnivornim kornjačama ne dati malo više hrane bogate šećerom par nedelja pre brumacije umesto mesa? Brže se vari i manje opterećuje digestivni sistem. Neke vrste se upravo i hrane raznim delovima biljaka sa puno skroba kada imaju prilike (plodovi, rizomi).



Kod nekih kornjača ishrana može biti nešto komplikovanija prlikom odgajanja. Pre svega zato što se radi o vrstama koje imaju urođen specifičan način ishrane ili zahtevaju što prirodnije okruženje, a ne zato što je nutricioni sastav hrane komplikovan ili zato što nemaju sposobnost varenja drugačije hrane. Takvim vrstama mora se obezbediti što prirodniji izgled hrane i okruženja.

Izvesna hrana (cele biljke i životinje ili nihovi delovi) sadrži supstance koje mogu biti štetne u manjim ili većim dozama. Kornjače su otporne na izvesne supstance koje su otrovne za druge životinje, ali su isto tako i osetljivije na neke supstance. Kada se govori o štetnosti neke vrste hrane, treba znati da se često njena štetnost ispoljava samo prekomernom konzumacijom, a da u umerenoj količini može biti od izuzetne koristi. Kornjače to, u prirodnim uslovima, i potvrđuju.

Zbog svega pomenutog, kada se radi o ishrani kornjača, ne treba zauzimati ekstremne stavove, jer retko
po prirodi stvari ima potrebe da budu takvi.



Aleksandar Stanikić, 2008.